Sječanje na rodni kraj

Pjesmu pišem do pjesme mi nije,
jer napusti selo najmilije.
Otišo sam u svjet robovati,
moja duša još za selom pati.

Rodni kraj sam davno napustijo,
ognjište sam svoje ostavijo.
U snovima još su slike svježe,
iz oka mi sada suze bježe.

Rodnu grudu još u srcu nosim,
gdje god bijo,sa njom se ponosim.
Srcu mi je ona najmilija,
najbolje mi duši ona prija.

U mislima tamo sam ja često,
posječujem svoje rodno mjesto.
Prisječam se meni dragi ljudi,
i njihovih svakojakih čudi.

Sve su meni slike pred očima,
a najljepše su kada dođe zima.
Prisječam se igranki i prela,
pa mi duša poigrava cijela.

Sve to vidim u onom vremenu,
mladost moja prošla je u trenu.
Još mi osta da o tome pišem,
i za rodnim krajem da uzdišem.

Šimo Lukić